U vremenu kad su okružena agresijom, ubijanjem i smrću, djeca
imaju teškoća u kontroli svoje agresivnosti.
Rat je uz sve strahote donio i nove norme u usmjeravanju agresivnosti.
Agresivnost je svud oko nas, na ulici, na TV, u obitelji. Djeca se
poistovjećuju s odraslima - s ratnicima.
Agresivnost se prelijeva iz stvarnosti u igru i vraća se iz
igre u svakidašnjicu.
U djece s traumatskim iskustvima živčani je sustav razdražljiviji,
a mehanizmi kočenja agresivnosti su slabiji.
Mnogi roditelji tuku svoju djecu i podučavaju ih da vrate udarac
u svađi s vršnjacima. Iz takvog roditeljskog stava dijete uči samo:
"tko je jači - taj kvači".
UVIJEK TREBA REAGIRATI NA AGRESIVNO PONAŠANJE
DJECE, jer se time prekida lanac ugrožavanja i štete i pokazuje
da
AGRESIVNO PONAŠANJE NIJE POŽELJNO NI 
PRIHVATLJIVO.
Najmanje su
agresivna ona djeca čiji roditelji ne prihvaćaju agresivno ponašanje,
niti kažnjavaju svoju djecu.
Agresivno
ponašanje je svako ponašanje s namjerom da se nekome drugom nanese
šteta ili povreda bilo koje vrste. Može biti verbalna ili fizička.
Može biti:
• Nenamjerna, impulzivna agresivnost uzrokovana unutarnjom napetošću
i razdražljivošću
• Namjerna agresivnost uzrokovana nekim izvanjskim ciljem (igračka,
privilegija)
Agresivnost kao način reagiranja,
dijelom se nasljeđuje, a dijelom se uči. Agresivni roditelji imaju,
u pravilu, agresivno dijete. Agresivnost je vrlo stabilna osobina
koja se učvršćuje već u predškolskoj dobi. Agresivno dijete obično
odrasta u agresivnog odrasloga. Agresivnost je u dječaka češća i postojanija.
Djeca reagiraju agresivno kad su frustrirana, tj. kad ne mogu zadovoljiti
svoje potrebe i želje, kad ih se sprečava u nekom naumu, zbog osjećaja
nemoći, neuspjeha, tjeskobe, i posebno zbog osjećaja bijesa i ljutnje.
Najveći bijes i agresiju izaziva namjerna akcija drugih ("On
mi je namjerno srušio kocke!").
Agresivnost uzrokuje i strah, jer u djetetu stvara osjećaj da može
učiniti nešto protiv onoga koga se boji.
KAKO POMOĆI DJECI DA SE "NOSE"
SA SVOJOM LJUTNJOM I STRAHOM KOJI NE ZNAJU IZRAZITI DRUKČIJE NEGO
AGRESIJOM?
1. Pružiti djetetu načine za izražavanje
ljutnje, koji su prihvatljivi za njegovu okolinu.
Kao "ispušni ventil" može poslužiti jastuk (za udaranje
rukama), reket (za udaranje po krevetu), lopte i limenke (za šutiranje),
novine i papir (za gužvanje, deranje i gaženje). Pomaže i trčanje,
izgovaranje ružnih riječi, vikanje u kutiju, mačevanje novinama i
sl.
2. Pomoći djetetu da bude svjesno svoje ljutnje i da je zna riječima
izreći ("Ljut sam!").
Ekspresivne tehnike odlično pomažu izražavanju neosviještene i osviještene
agresije, ljutnje i straha. Sve te teške osjećaje dijete može crtati,
slikati, modelirati, glumiti s lutkama. Glina, koju je uvijek moguće
premodelirati, ima posebnu vrijednost. Dijete može izraditi onoga
koji ga ljuti, može ga gnječiti i na kraju ponovno uobličiti (što
smanjuje osjećaj krivnje zbog gnječenja).
3. Razgovarati o ljutnji, što je to što ga ljuti, što radi kad je
ljut, pomaže li mu to u postizanju cilja, može li se to i drukčije,
kako je onom drugom …
KAKO SPREČAVATI AGRESIVNO PONAŠANJE
1. Organizirati dječji svakidašnji život
kao stabilan i predvidiv.
• sve u svoje vrijeme, na svome mjestu,
na isti način (osjećaj sigurnosti)
• sport, rekreacija, opuštanje (smanjivanje napetosti)
• postavljanje granica i pravila prihvatljivog ponašanja (predvidivost
i sigurnost)
2. Učiti dijete prosocijalnom ponašanju
- da dobrovoljno pomaže i dijeli s drugima, da bude velikodušno, da
prepoznaje osjećaje drugih ljudi i djece i uživljava se u njih.
Agresivno i prosocijalno ponašanje
su suprotni stilovi međuljudskog ponašanja, suprotni načini rješavanja
problema koji se stječu i uče u ranoj dobi.
Učenjem se može povećati i njegovati jedan stil na račun drugoga.
Koliko dijete više učite da se brine o drugima, da im pomaže i da
ih tješi, toliko će manje biti agresivno i neuviđavno.
Svako dijete može naučiti da izražava svoju agresivnost na prihvatljiv
način, da se brine o sebi i drugima, da razgovara i dogovara se te
da rješava sukobe na nenasilan način!
TREBA MU PRIMJER I PODUKA!
ŽELITE LI DOZNATI VIŠE - POTRAŽITE
I OVE KNJIGE:
Nevenka Čuturić: Zabrinjava me moje dijete,
Školska knjiga, Zagreb, 1995.
Ofra Ayalon: Spasimo djecu,
Školska knjiga, Zagreb, 1995.
Violet Oaklander: Put do dječjeg srca,
Školska knjiga, Zagreb, 1996.
Zlatko Bastašić: Lutka ima srce i pamet,
Školska knjiga, Zagreb, 1988.
Zora Raboteg-Šarić: Psihologija altruizma,
Alinea, Zagreb, 1995.
E. Perry Good: Kako pomoći klincima da si
sami pomognu, Alinea, Zagreb, 1993.
Priredila: Branka Starc, psihologinja
U okviru projekta "psihosocijalna
potpora djeci", Ministarstva prosvjete
i športa i UNICEF-a
